Okreni se k meni i budi mi milostiv jer sam osamljen i jadan!

Psalam 25:16

U knjizi Adopted for Life (Posvojeni za cijeli život) dr. Russell Moore opisuje put svoje obitelji u sirotište kako bi posvojili dijete. Kad su ušli u dječju sobu, tišina je bila zapanjujuća. Bebe u kolijevkama nikada nisu plakale, i to ne zato što im nikad ništa nije trebalo, nego zato što su naučile da nikome nije dovoljno stalo da nešto poduzme.

Srce mi se slamalo dok sam čitao te riječi. Sjećam se bezbrojnih noći dok su nam djeca bila mala. Supruga i ja bismo čvrsto spavali, a onda bi nas probudilo njihovo dozivanje: »Tata, boli me!« ili »Mama, bojim se!« Netko bi od nas krenuo u akciju i otišao u njihovu sobu da damo sve od sebe, utješimo ih i pobrinemo se za njih. Naša ljubav prema našoj djeci bila im je razlogom da traže našu pomoć.

Brojni psalmi su vapaji ili tužaljke Bogu. Izrael bi mu iznio svoje jade na temelju osobnog odnosa s njima. Za njih je Bog rekao: »… Izrael je prvorođeni moj sin« (Izlazak 4:22). Zato su mogli tražili od svoga Oca da postupi u skladu s tim. Takvo iskreno povjerenje vidi se u Psalmu 25.: »Okreni se k meni i budi mi milostiv… Oslobodi me mojih nevolja!«
(r. 16,17) Djeca koja su sigurna u ljubav njegovatelja plaču. Kao vjernici u Isusa, djeca Božja, imamo razlog zazvati ga. On nas čuje i brine se za nas zbog svoje velike ljubavi.

– John Blase

Oče, hvala ti što nas voliš, što smo tvoja djeca zauvijek.