Skloni lutanju
Po svojoj riječi prosvijetli me!
170 Neka stigne moja molitva pred tvoje lice!
Po svojoj me riječi oslobodi.
171 Usne moje nek ti hvalu pjevaju,
jer me učiš naredbe svoje.
172 Nek mi jezik pjeva riječi tvoje,
jer svi su tvoji propisi pravedni!
173 Nek mi tvoja ruka u pomoć dođe,
jer odabrah tvoje propise!
174 Za tvojim spasenjem čeznem, Gospode,
tvoj je Zakon moja naslada.
175 Nek živi moja duša i nek te slavi!
I nek mi pomognu sudovi tvoji.
176 Kao izgubljena ovca ja zalutah: traži slugu svojega
jer ne zaboravih tvojih zapovijedi.
Kao izgubljena ovca ja zalutah: traži slugu svojega… Psalam 119:176
SUPUTNICA Roberta Robinsona počela je pjevušiti pjesmu Dođi do vrela života. Nakon nekog vremena, upitala ga je što misli o toj crkvenoj pjesmi. »Ja sam jadni, nesretni čovjek koji ju je napisao prije mnogo godina«, uzdahnuo je, »i dao bih bogatstvo, da ga imam, da uživam u osjećajima koje sam tada imao.«
Iako je ta anegdota iz osamnaestog stoljeća možda samo predaja, ono što se čini jasnim jest da je Robinson osobno iskusio lutanje o kojemu govori pjesma: »Sklon lutanju, Gospodine, osjećam to. Sklon napuštanju Boga koga volim.« Neko je vrijeme bio pod utjecajem prijatelja koji nisu prihvaćali biblijsko učenje, zbog čega se osjećao izgubljenim i nesigurnim jer se udaljavao od Boga.
Psalmist opisuje nešto slično: »Ko ovca izgubljena ja zalutah: o, potraži slugu svojega…« (r. 176, K. S.). Gospodnji je Zakon bio njegova naslada (r. 172,174). Pa ipak je odlutao.
U svijetu punom praznih obećanja i zbunjujućih želja, možda ćemo i mi odlutati od biblijske istine. Ako se to dogodi i poput Robinsona otkrijemo da je nestala naša radost, psalmist nam pokazuje put natrag: »Neka stigne moj vapaj pred lice tvoje, Gospode… Po svojoj me riječi oslobodi« (r. 169,170). Ma gdje bili, pouzdajmo se u Božje obećanje i zazovimo onoga koji traži i spašava izgubljene (Luka 19:10).
– Chris Wale
Gospodine, uzmi naša srca i zapečati ih za sebe.
