⁶ Sada istom vidje žena kako je plod drveta dobar za jelo i ugodan za pogled, i kako je plod drveta poželjan, jer daje spoznaju. I ona uze od njegova ploda i pojede. I mužu svojemu, koji je bio uz nju, dade od njega; i on također pojede. ⁷ Tada se oboma otvoriše oči i oni opaziše da su bili goli. Zato spletoše smokvino lišće i načiniše sebi od njega pregače. ⁸ A kad začuše sušanj korakâ Gospodina Boga, koji je hodio po vrtu za dnevnog vjetrića, sakriše se oni, Adam i njegova žena, pred Gospodinom Bogom među grmljem u vrtu.
⁹ A Gospodin Bog zovnu Adama i upita ga: »Gdje si?«
¹⁰ On odgovori: »Kad začuh sušanj koraka tvojih u vrtu, uplaših se, jer sam gol. Zato se sakrih.«
¹¹ Tad on upita: »Tko ti kaza da si gol? Da nisi možda jeo s drveta s kojega ti zabranih jesti?«
¹² Adam odgovori: »Žena, koju si mi dao za družicu, dade mi s drveta, i jedoh.«
¹³ I Gospodin Bog upita ženu: »Zašto si to učinila?« Žena odvrati: »Zmija me zavede; zato sam jela.«
²² Tada reče Gospodin Bog: »Eto, čovjek sad postade kao jedan od nas, tako da spoznaje što je dobro i zlo. Da sada samo on ne pruži ruku svoju i također ne uzme s drveta života i jede i vječno živi!«
²³ Zato ga izagna Gospodin Bog iz vrta edenskog, da obrađuje zemlju od koje je bio uzet. ²⁴ I kad je bio izagnao Adama, postavi istočno od vrta edenskog kerubine s mačem, iz kojega se vijao plamen, da čuvaju put drvetu života.