Pročitajte: Evanđelje po Mateju 6:5-10

Jer zna vaš Otac što vam treba prije nego Ga zamolite.

Matej 6:8

MOJ se dom proteže duž rječice u kanjonu u sjeni visoke planine. Kada se u proljeće počne otapati snijeg ili nakon obilnih kiša, ona nabuja i više nalikuje rijeci nego malenom potoku. Neki su se u njoj i utopili. Jednoga sam dana krenuo uzvodno do njezina izvora, ledenjaka na vrhu planine. S toga mjesta otopljeni snijeg započinje dugo putovanje niz planinu. Pridružuju mu se brojni potoci da bi na kraju izgledala kao rječica koja teče u blizini moje kuće.

Kada je riječ o molitvi, čini mi se kao da većinu vremena idem u pogrešnom smjeru. Krenem nizvodno s vlastitim brigama i donosim ih Bogu. Obavještavam Ga kao da On to već ne zna. Moljakam Boga kao da se nadam da ću promijeniti Njegovo mišljenje i pobijediti božansku nesklonost. A trebao bih krenuti uzvodno gdje sve započinje. Kada promijenimo smjer, postaje nam jasno da su Bogu već poznate naše brige i da Mu je stalo – do onih koje volimo, naše razorene obitelji, buntovne djece – više nego nama.

Milost se, poput vode, spušta prema najnižoj točki. Bujice milosti teku. Započinjemo s Bogom i pitamo se koja je naša ulogu u onome što On radi na zemlji. To novo polazište za molitvu mijenja naš pogled na sve. Gledamo prirodu i vidimo potpis velikog Umjetnika. Gledamo ljude i vidimo pojedince stvorene na sliku Božju za vječnost. Zahvaljivanje i slavljenje uzdižu se prema Njemu kao nešto razumljivo samo po sebi.

– Philip Yancey

Molitva usmjerava Božje zalihe prema našim potrebama.