² Ti znaš kad sjednem i ustanem;
izdaleka ti poznaješ misao moju.
³ Moje hodanje i počivanje ti odmjeravaš,
svi moji putovi tebi su znani.

⁴ Još mi ni riječ na jeziku nije došla,
a ti je, Gospode, već poznaješ.
⁵ Straga i sprijeda ti me okružuješ
i stavljaš na mene svoju ruku.
⁶ Odveć je čudesno to znanje za mene,
preveć visoko da bih ga shvatio.

⁷ Kamo da odem od duha tvojega?
Kamo da od tvog lica pobjegnem?
⁸ Ako na nebo uziđem, ti si tamo;
ako se spustim u Podzemlje, gle, i ondje si.

⁹ Ako uzmem krila zore
i nastanim se moru na kraj,
¹⁰ i ondje bi me ruka tvoja pratila,
i tvoja desnica bi me prihvatila.
¹¹ I ako kažem: »Jest, nek me tmina zastre,
nek svjetlo oko mene noć postane«,
¹² ali ni tmina tebi nije tamna,
noć je svijetla kao dan,
tmina je za tebe kao svjetlo.

¹³ Jer ti si stvorio moje bubrege,
satkao me u krilu moje majke.
¹⁴ Zahvaljujem ti što sam predivno i čudesno stvoren;
veoma su čudesna tvoja djela;
sasvim poznaješ dušu moju.
¹⁵ Kosti moje ne bijahu ti skrivene
kad nastajah u tajnosti,
otkan u dubinama zemlje.

¹⁶ Oči me tvoje vidješe kao zametak;
u knjizi su tvojoj zapisani svi moji dani,
što su bili unaprijed određeni,
kad još ne bijaše ni jednoga.
¹⁷ A meni, o Bože, kako su predivne tvoje misli,
kako im je nedokučiv zbroj!
¹⁸ Da ih brojim? Više ih je nego pijeska.
Ako im se kraju približim, još mi ti preostaješ!