Pročitajte: Prva poslanica Solunjanima 4:13-18

… da se ne žalostite kao i oni koji nemaju nade.

1 Solunjanima 4:13

MOJA unuka Allyssa i ja imamo neobičan način opraštanja. Zagrlimo se i počnemo glasno naricati nekih dvadesetak sekundi. Zatim zakoračimo unatrag i mirno kažemo: »Vidimo se.« Usprkos tom smiješnom običaju, uvijek očekujemo da ćemo se vidjeti – uskoro.

Ali ponekad je bol odvojenosti od onih koje volimo velika. Kada se apostol Pavao opraštao od starješina crkve u Efezu »svi udariše u veliki plač… ožalošćeni najviše zbog riječi koju reče, da više ne će vidjeti njegova lica« (pročitajte Djela ap. 20:37,38).

No najviše tugujemo kada nas razdvoji smrt i kada se opraštamo posljednji put. To nam se čini nezamislivim. Tugujemo. Plačemo. Kako se suočiti s time da nikada više nećemo zagrliti one koje smo voljeli?

Ipak, mi ne tugujemo kao oni koji nemaju nade. Pavao piše o ponovnom susretu onih koji vjeruju »da je Isus umro i uskrsnuo« (1 Solunjanima 4:14). U 16. retku nastavlja: »Jer će sam Gospodin na dani znak… na zvuk Božje trube sići s neba« i oni koji su umrli, zajedno s onima koji su još živi bit će uznesni ususret Gospodinu u visine. Kako divan ponovni susret! I – što je najbolje od svega – bit ćemo zauvijek s Isusom. To je vječna nada.

– Cindy Hess Kasper

Kada netko od njih umre, Božji narod nikada ne kaže »zbogom« nego »doviđenja«.