Blagotvorna bujica
Pročitajte: Psalam 107:1-16,35-37
jer je vječna ljubav njegova!«
2 Tako nek govore otkupljenici Gospodnji,
koje je otkupio iz vlasti neprijateljâ
3 i skupio ih iz svih zemalja,
od istoka i zapada, od sjevera i juga!
4 Lutahu u pustinji, u pustoši,
ne nađoše puta k mjestu gdje bi se nastanili.
5 Izgladnjeli i žeđu izmoreni,
duša je posustajala u njima.
6 Zavapiše u svojoj tjeskobi Gospodu
i on ih oslobodi od njihove nevolje.
7 Izvede ih na pravi put
koji ide u mjesto prebivanja.
8 Neka hvale Gospoda za dobrotu njegovu,
za njegova čudesa sinovima ljudskim!
9 Jer je utažio grla ožednjela,
napunio je okrepom dušu izgladnjelu.
10 Sjedili su u tami i u smrtnoj sjeni,
ležali su okovani u bijedi i željezu,
11 jer su prkosili Božjim riječima
i prezirali volju Svevišnjega.
12 Zato im srce ponizi patnjama!
Posrtahu, a ne bijaše nikog da im pomogne.
13 Zavapiše u svojoj tjeskobi Gospodu
i on ih oslobodi od njihove nevolje.
14 Izvede ih iz tame i smrtne sjene
i rastrga njihove okove.
15 Neka hvale Gospoda za dobrotu njegovu,
za njegova čudesa sinovima ljudskim!
16 Jer razbi mjedena vrata
i slomi željezne prijevornice.
35 On pretvara pustinju u jezero,
suhu zemlju u tlo bogato izvorima.
36 Ondje naseli izgladnjele
i oni podigoše sebi grad za stanovanje,
37 zasijaše polja, posadiše vinograde
koji im doniješe obilne plodove.
On pretvara pustinju u jezero,suhu zemlju u tlo bogato izvorima.
Psalam 107:35
ODUVIJEK sam voljela grmljavinsko nevrijeme. Dok smo bili djeca, kada je bilo veliko nevrijeme – s grmljavinom i kišom koja je lijevala kao iz kabla – moja braće, sestre i ja bjesomučno bismo trčali oko naše kuće, sklizali se i padali. Kad je došlo vrijeme da se vratimo unutra, bili smo mokri do kože. Bilo je to uzbudljivo iskustvo – makar na samo nekoliko minuta – biti dio nečega toliko moćnog da nismo bili sigurni zabavljamo li se ili smo prestrašeni.
Sjetim se toga kada se u 107. psalmu uspoređuje Božja obnova s neplodnom pustinjom koja postaje »tlo bogato izvorima« (r. 35). Zato što nevrijeme koje pretvara pustinju u oazu nije škrapanje kiše – to je pljusak koji natapa raspucanu zemlju novim životom.
Nije li to obnova za kakvom čeznemo? Kada nam se život čini besciljnim lutanjem, kada »izgladnjeli i žeđu izmoreni« – čeznemo za ozdravljenjem koje nikako da dođe (r. r. 4,5), trebamo više od tračka nade. I kada nas duboko ukorijenjeni obrasci grijeha drže zarobljenima »u smrtnoj sjeni« (r. 10), naše srce treba više od male promjene.
Bog donosi upravo takvu promjenu (r. 20). Nikada nije prekasno da svoje strahove i sramotu donesemo Onome koji može raskinuti naše okove i izvesti nas iz tame (r. r. 13,14).
– Monica Brands
Jedino Božja snaga preobražava.