Sjećanje na oca
Pročitajte: Job 38:1-11
2 Tko je to što zamračuje Božji naum
bezumnim govorima?
3 Ustani! Opaši svoja bedra kao junak!
Ja ću te pitati; ti mi kazuj znanje!
4 Gdje si ti bio kad ja sagradih zemlju?
Kazuj ako si razuman!
5 Tko joj je odredio mjere, ako znaš,
tko je rastegao uže preko nje?
6 Na čemu su njezini stupovi uglavljeni?
Tko joj je stavio ugaoni kamen,
7 dok su klicale jutarnje zvijezde,
dok su kliktali anđeli?
8 Tko je vratima zatvorio more
kad bučeći prodre iz majčina krila?
9 Kad mu dadoh oblake za odjeću,
tamne oblake za pelenice?
10 Kad mu udarih svoje granice
i stavih mu prijevornice i vrata,
11 rekoh: dovle dolaziš, ne dalje!
Ovdje se lomi prkos tvojih valova!
Što god činite, od srca činite kao Gospodinu, a ne kao ljudima.
Kološanima 3:23
KADA se sjetim svoga oca, obično ga vidim kako udara čekićem, obrađuje povrtnjak ili nešto radi u radionici zakrčenoj zanimljivim alatom i raznim pomagalima. Njegove su ruke uvijek bile zauzete poslom ili projektom – nešto je gradio (garažu, terasu ili kućicu za ptice), popravljao brave, a ponekad bi čak izrađivao vitraž i dizajnirao nakit.
Ta me sjećanja potiču na razmišljanje o svom nebeskom Ocu i Stvoritelju koji je uvijek nešto radio. U početku je stvorio zemlju, postavio joj »ugaoni kamen, dok su klicale jutarnje zvijezde, dok su kliktali anđeli« (Job 38:4-7). Sve što je stvorio bio je umjetničko djelo, remek-djelo. Stvorio je prekrasan svijet i rekao da je sve »veoma dobro« (Postanak 1:31).
To uključuje i vas i mene. Bog nas je sazdao, svaki intimni, skroviti detalj (Psalam 139:13-16); i zato što smo stvoreni na Njegovu sliku osjećamo zadaću i želju da radimo; što uključuje upravljanje Zemljom i ljubav prema njoj i svem stvorenju (Postanak 1:26-28; 2:15). Ma što radili – na poslu ili u slobodno vrijeme – Bog nas opunomoćuje i daje sve što trebamo da bismo svim srcem radili za Njega.
Sve što radimo, radimo kako bismo ugodili Bogu.
– Alyson Kieda
Nikada nemojmo zaboraviti da nas Bog oprema za posao na koji nas poziva.