U Božjim rukama

Pročitajte: Job 1:13-22

13 I dok su jednoga dana Jobovi sinovi i kćeri bili na gozbi u kući svojega najstarijeg brata i pili vino, 14 stiže glasnik k Jobu i javi: »Volovi su orali i magarice su pasle uz njih. 15 Tada udariše Sabejci, oteše ih, pobiše sluge mačem. Jedini ja utekoh da ti to javim.« 16 Još je on govorio kad dođe drugi i javi: »Oganj Božji pade s neba i spali ovce i sluge, i proždre ih. Jedini ja utekoh da ti to javim.« 17 Još je on govorio kad dođe opet jedan i javi: »Kaldejci sastaviše tri čete, udariše na deve, otjeraše ih i pobiše sluge mačem. Jedini ja utekoh da ti to javim.« 18 Dok je još taj govorio, dođe daljnji i javi: »Tvoji sinovi i kćeri bili su na gozbi i vino su pili u kući svojega najstarijeg brata. 19 Najednom zahuji jak vihor iz pustinje i udari u četiri ugla kuće, tako da se ona obori na mlade ljude. Tako oni pogiboše. Jedini ja utekoh da ti to javim.«
20 Tada ustade Job, razdere svoju haljinu i ostriže sebi kosu. Onda se baci ničice na zemlju, duboko se pokloni. 21 I pomoli se:
»Gol izađoh iz krila svoje majke.
Gol se opet onamo vraćam.
Gospodin dade, Gospodin uze.
Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje!«
22 Kod svega toga ne sagriješi Job i ne reče nikakve nepristojne riječi protiv Boga.

Kod svega toga ne sagriješi Job i ne reče nikakve nepristojne riječi protiv Boga.

Job 1:22

DOK sam bio na prvoj godini studija slušao sam prijatelja koji je opisivao njezin život. Sama je podizala malenu djecu nakon što ju je muž napustio. Zarađujući jedva malo više od minimalne plaće imala je malo šanse izbjeći siromaštvo i opasnosti života u njezinu susjedstvu.

Kao otac bio sam dirnut njezinom brigom za djecu i pitao sam ju: »Kako sve to uspijevate?« Činilo se da ju je pitanje iznenadilo i rekla je: »Radimo sve što možemo, a onda ih moram prepustiti u Božje ruke.« Njezino pouzdanje u Boga usred nedaća podsjetilo me je na Jobovo pouzdanje (r. r. 6-22).

Godinu dana poslije nazvala me je i pitala hoću li ići s njom na sprovod. Njezin je sin ubijen u pucnjavi iz automobila. Molio sam Boga da mi da riječi da ju utješim i mudrost da ne pokušam objasniti neobjašnjivo.

No stojeći pokraj nje toga dana divio sam se kako je ona uvijek iznova tješila druge – svojim nepokolebljivim pouzdanjem nakon tako strašnog udarca. Na odlasku okrenula se prema meni i njezine zadnje riječi podsjetile su me na dubinu njezine vjere: »Moj dječak je još uvijek u Božjim rukama.« Poput Joba ni ona »ne sagriješi… i ne reče nikakve nepristojne riječi protiv Boga« (r. 22).

– Randy Kilgore

I mi možemo steći takvu nepokolebljivu vjeru budemo li svakodnevno slijedili Gospodina.