Pročitajte: Evanđelje po Luki 23:44-46

Tada povika Isus iza glasa: »Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh!«

Luka 23:46

KAD su Hugh i DeeDee ispratili svoje jedino dijete u nebo, borili su se s time tko su oni sada. U engleskom jeziku, a ni u hrvatskome, ne postoji riječ za roditelja koji je izgubio dijete. Žena bez muža je udovica. Muž bez žene je udovac. Dijete bez roditelja je siroče. Roditelj čije je dijete umrlo beskrajna je duboka bol.

Pobačaj. Iznenadna smrt dojenčeta. Samoubojstvo. Bolest. Nesreća. Smrt ukrade dijete s ovog svijeta, a roditelje lišava jasnog identiteta.

Ipak, sam Bog razumije takvu razornu tugu jer je njegov jedini sin Isus, dok je umirao na križu, zavapio: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj« (r. 46, K. S.). Bog je bio Otac prije Isusova zemaljskog rođenja i ostao je Otac kad je Isus ispustio svoj posljednji dah. Bog je nastavio biti Otac kad je mrtvo tijelo njegova Sina položeno u grob. Bog živi i danas kao Otac uskrslog Sina koji svakom roditelju ulijeva nadu da dijete može ponovno živjeti.

Kako zovemo nebeskog Oca koji žrtvuje Sina za svijet? Za vas i za mene? Otac. Još uvijek, Otac. Kad među riječima za tugu nema riječi koja bi opisala bol zbog gubitka, Bog je naš Otac i mi smo »djeca Božja« (1 Ivanova 3:1).

– Elisa Morgan

Dragi nebeski Oče, hvala ti što si naš Otac i za nas kažeš da smo tvoja djeca.