Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostane za se samo. Ako li umre, mnogo roda donosi.

Ivan 12:24

LEONARDA da Vincija smatramo renesansnim čovjekom. Njegove intelektualne sposobnosti dovele su do napretka u mnogim područjima znanosti i umjetnosti. Ipak, pisao je o »ovim našim jadnim danima« i žalio se što umiremo »a da za sobom ne ostavimo ikakvo sjećanje na sebe u svijesti ljudi«.

»Dok sam mislio da učim kako živjeti, zapravo sam učio kako umrijeti«, rekao je. Bio je bliže istini nego što je mislio. Naučiti kako umrijeti je put u život. Nakon Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem (ono što sada slavimo kao Cvjetnicu, pročitajte Ivan 12:12-19), rekao je: »Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi velik rod« (r. 24, K. S.). Govorio je vlastitoj smrti, ali proširio je to na sve nas: »Tko ljubi svoj život, izgubit će ga; a tko mrzi svoj život na ovom svijetu, sačuvat će ga za život vječni« (r. 25).

Apostol Pavao napisao je da smo »ukopani krštenjem u smrt; kao što uskrsnu Krist od mrtvih Očevom slavom, da tako i mi hodimo u novom životu. Jer kad smo s njim najuže združeni sličnošću njegove smrti, bit ćemo i uskrsnućem…« (Rimljanima 6:4,5).

Svojom smrću Isus nam nudi nanovorođenje – bit renesanse. On je utabao put u vječni život sa svojim Ocem.

– Tim Gustafson

Bože, ne postoji smisao i svrha osim u tebi.