A ne ćemo, braćo, da vi ne znate o onima koji su usnuli, da se ne žalostite kao i oni koji nemaju nade.

1 Solunjanima 4:13

POZIV moje majke stigao je oko devet sati navečer. »Riječ je o tvom tati«, rekla je. »Otišao je.« Iako sam danima očekivao taj poziv i bio zahvalan što moj otac više ne trpi bol, vijest me ipak duboko pogodila. Slomio sam se jecajući. U danima i tjednima koji su uslijedili, tuga je polako jenjavala.

Iako je gubitak moga oca bio težak za sve nas, posebno je bilo teško onim članovima moje obitelji koji nisu vjernici. Prema njihovu razmišljanju, tata je zauvijek otišao. Tada sam shvatio kako vjera mijenja način na koji tugujemo.

Pavao to objašnjava ovako: »Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji su usnuli u Isusu dovesti s njime« (r. 14). To će se dogoditi onoga dana kada nas on pozove da provedemo vječnost s njim (r. 16,17). Pavao nam to govori da se ne žalostimo »kao i oni koji nemaju nade« (r. 13). Spoznaja da ću ponovno vidjeti svoga oca donosi utjehu usred suza.

Sveto pismo nikada ne niječe bol zbog gubitka. Čak je i Isus plakao za umrlim prijateljem iako je znao da će ga uskoro vratiti u život (Ivan 11:34-44). No ponekad ne znamo što je voljena osoba vjerovala prije nego što je umrla. Ipak, u svojoj tuzi imamo sigurnosni oslonac – Isusa i nadu da ćemo ponovo vidjeti svoje voljene koji su »usnuli u Isusu«.

– Sheridan Voysey

Isuse, hvala ti što si svojim uskrsnućem osigurao uskrsnuće svima koji vjeruju da si ti Krist, Sin Božji.