Utjeha prijatelja
Pročitajte: Job 2:7-13
11 Kada tri Jobova prijatelja čuše za svu nesreću što se bila svalila na nj, dođoše svaki iz svojega mjesta: Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha i Sofar iz Naama. Oni se dogovoriše da mu iskažu svoju sućut i da ga utješe. 12 A kad izdaleka podigoše oči i ne prepoznaše ga, počeše glasno plakati, razderaše svoje haljine i posuše se prahom po glavi bacajući ga uvis. 13 I sjedili su kod njega na zemlji sedam dana i sedam noći, a da ne progovoriše ni riječi jer vidješe da je njegova bol vrlo velika.
I sjedili su… a da ne progovoriše ni riječi.
Job 2:13
NEDAVNO sam čitala o mami koja se začudila kada je vidjela svoju kćer blatnu od struka naniže kako dolazi kući nakon škole. Kći joj je objasnila da se njezina prijateljica poskliznula i pala u blatnjavu lokvu. Dok su druga djeca otrčala po pomoć, njoj je bilo žao što njezina prijateljica sjedi sama i drži ozlijeđenu nogu. Došla je do nje i sjedila je s njom u blatnjavoj lokvi dok nije došla učiteljica.
Nakon što je pretrpio gubitak djece i po cijelome tijelu dobio prišteve, Jobova je patnja bila nepodnošljiva. U Bibliji čitamo da su ga trojica prijatelja željela utješiti. Kad ga nisu prepoznali, »počeše glasno plakati, razderaše svoje haljine i posuše se prahom po glavi bacajući ga uvis. I sjedili su kod njega na zemlji sedam dana i sedam noći, a da ne progovoriše ni riječi jer vidješe da je njegova bol vrlo velika« (r. r. 12,13).
U početku su Jobovi prijatelji pokazali veliku suosjećajnost i razboritost. Osjetili su da samo treba nekoga da sjedi i u tišini tuguje s njime. No u nekoliko sljedećih poglavlja početi su govoriti. I završilo je tako da su mu davali loše savjete (16:1-4).
Često je najbolje što možemo učiniti kada tješimo nekoga da sjedimo s njime u njegovoj patnji.
– Lisa Samra
Kada patimo, prisutnost prijatelja pruža veliku utjehu.