Duhovna stvarnost

Nikad ne gubite nadu

by · Published · Updated

Pročitajte: Evanđelje po Luki 8:40-48

40 Kad se Isus vrati, radosno ga primi mnoštvo naroda, jer su ga svi očekivali. 41 Tada dođe čovjek po imenu Jair, predstojnik sinagoge. On pade Isusu pred noge i zamoli ga da dođe u njegovu kuću; 42 jer je njegova jedina kći, u dobi od kojih dvanaest godina, ležala na umoru. Na putu tamo tiskao se oko njega narod. 43 Tu je bila neka žena koja je već dvanaest godina trpjela od istjecanja krvi. Sve svoje imanje potrošila je na liječnike i nijedan je nije mogao izliječiti. 44 Ona pristupi straga i dotače se skuta njegove haljine. Odmah joj prestade istjecanje krvi. 45 Isus zapita: »Tko me se dotače?« Kad su svi to poricali, rekoše Petar i njegovi drugovi: »Učitelju, mnoštvo te naroda gura i tiska.« 46 A Isus odvrati: »Netko me se dotače, jer sam osjetio kako je izašla iz mene snaga.« 47 I kad žena vidje da je otkrivena, pristupi dršćući, pade pred njega ničice i pripovjedi pred svim narodom zašto ga se dotače i kako odmah ozdravi. 48 On joj reče: »Kćeri, tvoja te vjera ozdravila. Idi u miru!«

On joj reče: »Kćeri, tvoja te vjera ozdravila. Idi u miru!«

Luka 8:48

ONOGA dana kada je mojoj prijateljici otkriven zloćudni tumor, liječnik joj je savjetovao da uredi svoje poslove. Nazvala me jecajući, zabrinuta za svog muža i malu djecu. Prenijela sam njezinu hitnu molitvenu potrebu našim zajedničkim prijateljima. Obradovali smo se kada joj je drugi liječnik rekao da ne gubi nadu i da će njegov tim učiniti sve da joj pomogne. Iako su neki dani bili teži od drugih, usredotočila se na Boga umjesto na lošu prognozu i nije odustala.

Postojana vjera moje prijateljice podsjeća me na ženu iz 8. poglavlja Evanđelja po Luki. Iscrpljena dvadesetogodišnjom patnjom, razočaranjem i izolacijom, prišla je Isusu s leđa i rukom dotaknula skut Njegove haljine. Njezino trenutačno ozdravljenje bilo je posljedica njezine vjere: postojane nade… pouzdanja da je Isus u stanju učiniti ono što drugi nisu mogli… bez obzira na to koliko njezina situacija izgledala beznadnom (r. r. 43,44).

Možda ćemo doživjeti bol koja se čini beskrajnom, situacije koje izgledaju beznadno ili čekanje koje je nepodnošljivo. Prolazit ćemo razdobljima u kojima kao da se sve urotilo protiv nas. Možda nećemo doživjeti iscjeljenje za kojim čeznemo, ali čak i tada Isus nas poziva da Ga i dalje tražimo, vjerujemo Mu, da ne gubimo nadu i vjerujemo da nam On uvijek može pomoći. Pouzdan je i uvijek nadohvat ruke.

– Xochitl Dixon

Isuse, Ti možeš učiniti ono što nitko drugi ne može.