… i navješćujemo vam život vječni, koji bijaše u Oca, i objavi se nama… Ovo vam pišemo da radost naša bude potpuna.

1 Ivanova 1:2,4

U svojem blogu Regrets of the Dying Bronnie Ware govori o porukama žaljenja koja je čula kao medicinska sestra koja se brinula za smrtno bolesne. Među njima su najčešće spominjane: »Volio bih da nisam toliko radio«, »Volio bih da sam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima.« Možda najzanimljivija: »Voljela bih da sam si dopustila biti sretnija.«

»Suočavanje s vlastitom neizbježnom smrću moćan je alat za život ispunjen radošću«, piše Ware. To je dobar savjet, ali koji je izvor takve radosti? Gdje nalazimo konačni smisao?

Kao mladić, učenik Ivan imao je iskrivljeno gledište o svrsi života. On i njegov brat zamolili su Isusa: »Daj da u tvojoj slavi jedan od nas sjedne s tvoje desne, drugi s tvoje lijeve!« (Marko 10:37) Taj je zahtjev razljutio ostale učenike (r. 41).

Desetljećima poslije Ivan je zastupao potpuno suprotno stajalište – ljubav i zajedništvo u Isusu. Shvaćao je Isusov život, smrt i uskrsnuće kao temelj svega i dodao: »… a naše je zajedništvo s Ocem i s njegovim Sinom Isusom Kristom. Ovo vam pišemo da radost naša bude potpuna« (r. 3,4).

Život donosi žaljenja, no Isus nas poziva da ih zamijenimo za potpunu radost koju samo on može dati.

– Tim Gustafson

Nebeski Oče, ti vidiš svaku bol u našem životu. Trebamo radost koja proizlazi iz zajedništva s tobom.