Sjećanje da se zaboravi
tako moja duša čezne za tobom, Bože!
3 Duša moja žeđa Boga, Boga života;
kad ću doći i gledati lice Božje.
4 Moje suze su mi jelo danju i noću,
dok me svaki dan pitaju: »Gdje je tvoj Bog?«
5 Tada se spomenem
i duša mi se ražalosti,
kako nekoć hodih u mnoštvu,
predvodeć ih k domu Božjemu,
uz klicanje i hvalospjeve blagdanskoga mnoštva.
6 Zašto si klonula, dušo moja;
zašto uzdišeš u meni?
Uzdaj se u Boga jer opet ću ga slaviti,
spasenje svoje, Boga svog.
7 Žalosna je u meni moja duša
zato te se spominjem iz zemlje Jordana i Hermona,
s brda Misara.
8 Bezdan doziva bezdan šumom tvojih slapova;
svi tvoji valovi i vode prešli su preko mene.
9 Danju dariva Gospod svoju milost,
a noću pjevam mu pjesmu,
molitvu k Bogu mojega života.
Zašto si klonula, dušo moja; zašto uzdišeš u meni?Uzdaj se u Boga jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog.
Psalam 42:6
Mnogi nose ožiljke strašnih stvari koje možda ne mogu zaboraviti. Ali ta dječja mudrost daje nadu. Ako naučimo sjećati se ljepših stvari, ta nas sjećanja mogu ojačati da krenemo naprijed iz naše bolne prošlosti. U Psalmu 42. psalmist se osjeća poput košute koja bježi spašavajući svoj život. Međutim, on također kaže: »Tada se spomenem i duša mi se ražalosti kako nekoć hodih u mnoštvu, predvodeć ih k domu Božjemu, uz klicanje i hvalospjeve… « (r. 5).
Psalmistova sjećanja na štovanje Boga potaknula su ga na slavljenje, čak i usred boli. »Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog!« (r. 6, K. S.) Prisjećanje tko je naš Bog – i da smo mi njegovi – pomaže nam da prebrodimo bolnu prošlost koju ne možemo zaboraviti.
– Bill Crouder
Dragi Oče, znaš naše ožiljke i rane, naš bijes i tugu. Omotaj nas sobom i pomogni da se u tebe uzdamo.
