Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina…

Jeremija 17:7

DOK je Douglas Kent, krajobrazni arhitekt, obilazio susjedstvo poharano strašnim požarima, očekujući prizore potpune pustoši, naišao je na iznenađenje – drveće, živo i zeleno stajalo je tik do istopljenih automobila i spaljenih kuća. Neka su stabla imala bujne grane i lišće, obilno rodili, a debla i grane izgledali su snažno. Kako je to moguće?

Nakon dvije uzastopne kišne zime, korijenje drveća doprlo je duboko u tlo kako bi crpilo vlagu, a potom ju prenosilo do grana i lišća. Kada je buknuo požar, pokazali su se otpornima. »Ono što sam vidio«, rekao je Kent, »jest da ako si duboko ukorijenjen, spašen si.«

Naš životni put i vjera u teškim razdobljima mogu biti baš takvi. Kada svoje duhovne korijene imamo duboko u Kristu i njegovoj ljubavi, postajemo »kao drvo posađeno kraj vode, koje k potoku pruža svoje korijenje. Ono se ne treba bojati kada dođe žega. Njegovo lišće ostaje uvijek zeleno; u sušnoj godini nema nikakve potreb« (r. 8).

Jeremija je jasno rekao da su oni koji se oslanjaju na čovjeka prokleti (r. 5). Takva osoba je »kao grm u pustari. On ne doživi da mu je dobro. On stoji u suhoj pustinji, u slanoj zemlji, »u kojoj se ne stanuje« (r. 6). Olakšanje je osloniti se na Boga! Uronjeni u njegovu ljubav možemo rasti i u najtežim trenucima i donositi duhovni plod. – Patricia Raybon

Dragi Oče, dok se čini da svijet oko nas gori, molimo te, podsjeti nas da se uzdamo u tebe.