Duhovna stvarnost

Riječi prijatelja

by ·

Pročitajte: Job 2:7-13
7 I Sotona ostavi Gospodina i udari Joba zlim prištem od pete do tjemena. 8 A on uze crijep da se njime struže; pritom je sjedio na smetlištu. 9 Tada ga prekori njegova žena: »Držiš li se još uvijek tvrdo svoje pobožnosti? Odreci se Boga pa umri!« 10 A on joj odgovori: »Kao luđakinja brbljaš. Dobro smo primali od Boga, a zla zašto da ne primamo?« Kraj svega toga ne sagriješi Job svojim usnama.
11 Kada tri Jobova prijatelja čuše za svu nesreću što se bila svalila na nj, dođoše svaki iz svojega mjesta: Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha i Sofar iz Naama. Oni se dogovoriše da mu iskažu svoju sućut i da ga utješe. 12 A kad izdaleka podigoše oči i ne prepoznaše ga, počeše glasno plakati, razderaše svoje haljine i posuše se prahom po glavi bacajući ga uvis. 13 I sjedili su kod njega na zemlji sedam dana i sedam noći, a da ne progovoriše ni riječi jer vidješe da je njegova bol vrlo velika.

I sjedili su kod njega na zemlji sedam dana i sedam noći, a da ne progovoriše ni riječi jer vidješe da je njegova bol vrlo velika.

Job 2:13

DOK sam u dobi od dvadeset i šest godina slušala biblijsko predavanje, zbunili su me i obeshrabrili neki komentari mojih kolega. Činilo se da imaju toliko problema. U jednom sam trenutku postavila pitanja: »Ako smo kršćani, zašto smo tako potišteni? Zar ne znamo kako završava ova priča?« Mislila sam na obećanje vječnog života u Kristu, ali i na mnoga obećanja u Bibliji o Božjoj brizi za svoj narod. Ta su mi pitanja godinama ostala u mislima.

S vremenom mi je život davao odgovore: izgubila sam posao, tugovala zbog smrti bližnjih, razboljela se i još mnogo toga lomilo me iznutra. Božja obećanja i dalje su bila istinita i utješna, ali nisu značila život bez boli. Isus je jasno rekao da ćemo »imati patnju« (Ivan 16:33, K. S.).

Sasvim prirodno, duboko u sebi proživljavamo nevolje, baš kao i Job. Njegova kušnja bila je teška i nemilosrdna: u jednom je trenutku izgubio djecu, imanje i zdravlje (Job 1:13-20; 2:7). Njegovi prijatelji došli su ga utješiti (2:11-13). Isprva su samo šutjeli, svjesni da je »njegova bol vrlo velika« (r. 13). No s vremenom su počeli postavljati pitanja koja nisu bila od pomoći – slična mojima.

Dok proživljavamo tugu, možemo se sjetiti utjehe koju pružaju Božja obećanja.

– Katara Patton

Bože, podari nam mudrost kada suosjećamo s drugima.