Ne malakšemo
23. studenoga
Zato ne malakšemo, jer imamo ovu službu zbog milosrđa koje nam je iskazano.
2 Korinćanima 4:1
2 Korinćanima 4:1
Stablo kraj potoka
Pročitajte: Jeremija 17:5-10
5 Ovako veli Gospodin:
»Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka;
na čovjeka se oslanja
čije se srce odvraća od Boga!
6 On je kao grm u pustari.
On ne doživi da mu je dobro.
On stoji u suhoj pustinji,
u slanoj zemlji, u kojoj se ne stanuje.
»Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka;
na čovjeka se oslanja
čije se srce odvraća od Boga!
6 On je kao grm u pustari.
On ne doživi da mu je dobro.
On stoji u suhoj pustinji,
u slanoj zemlji, u kojoj se ne stanuje.
7 Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina,
kome je uzdanje Gospodin!
8 On je kao drvo posađeno kraj vode,
koje k potoku pruža svoje korijenje.
Ono se ne treba ništa bojati kada dođe žega.
Njegovo lišće ostaje zeleno;
u sušnoj godini nema nikakve potrebe.
Ne prestaje donositi plod.
9 Lukavo je srce više nego išta podmuklo.
Tko da ga shvati?
10 Ja, Gospodin, istražujem srce,
ispitujem bubrege,
da naplatim svakome prema njegovim putovima,
kako zaslužuju njegova djela.«
Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku.
Jeremija 17:8, K. S.
TAKVOM stablu treba zavidjeti. Rastući na području na kojem je bilo vode, nije se moralo brinuti o vremenskoj prognozi, visokim temperaturama ni suši ili neizvjesnoj budućnosti. Rijeka ga je napajala, hranila i hladila. Provodilo je dane podižući grane prema suncu, svojim je korijenjem držalo zemlju, u listovima proizvodilo kisik i nudilo hladovinu svima koji su trebali zaklon od sunca.
S druge strane, prorok Jeremija spominje drač ili grm (r. 6). Kada su prestale kiše, a ljetno sunce pretvorilo zemlju u prah, grm se osušio i nikome nije nudio ni sjenu ni plodove.
Zašto je prorok usporedio bujno stablo sa sasušenim grmom? Želio je da se njegov narod sjeti što se dogodilo nakon čudesnog izbavljenja iz ropstva u Egiptu. Četrdeset su godina u pustinji živjeli kao stablo zasađeno pokraj vode (2:4-6). A onda su, u obilju obećane zemlje, zaboravili što su proživjeli. Oslanjali su se na sebe i na bogove koje su sami napravili (r. r. 7,8). Išli su čak tako daleko da su u Egiptu tražili pomoć (42:14).
I zato je Bog, preko Jeremije, s ljubavlju podsjetio zaboravnu izraelsku djecu, kao što potiče i nas, da ne gubimo nadu, vjerujemo u Gospodina i budemo kao stablo, a ne grm.
Mart DeHaan
U dobrim vremenima prisjetimo se što smo naučili u danima nevolje.