Svi mi koji otkrivenim licem odražavamo Gospodnju slavu, preobražavamo se u istu sliku, iz slave u slavu, kao od Gospodnjega Duha.

2 Korinćanima 3:18

KADA je naša unuka Sarah bila mala, objasnila mi je što se dogodi kada umrete: »Samo tvoje lice odlazi u nebo, ne tijelo. Možeš dobiti novo tijelo, ali lice ostaje isto.«

Sarahino razumijevanje stanja u kojemu ćemo biti u vječnosti bilo je djetinjasto, ali shvatila je bitnu istinu. U neku ruku, naše je lice vidljivi odraz nevidljive duše.

Moja je majka običavala reći da će se jednoga dana moj ljutiti izgled zamrznuti na mome licu. Bila je mudrija nego što je mislila. Naborano čelo, stisnuta usta, ubojiti pogled mogu otkriti nesretnu dušu. S druge strane, blagi pogled, topao i ugodan osmijeh dobrodošlice – usprkos borama, prištićima i drugim manjkavostima – znakovi su unutarnje promjene.

Ne možemo učiniti mnogo s licem s kojim smo rođeni, ali možemo odabrati kakva ćemo osoba postati. Zato molimo Boga da nam da ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost, umjerenost (Galaćanima 5:22-26).

Po Božjoj milosti, i u Njegovo vrijeme, možemo postići unutarnju sličnost s našim Gospodinom, sličnost vidljivu u ljubaznom, starom licu. Dakle, kao što je rekao engleski pjesnik John Donne (1572. – 1631.): »Starost postaje najljepša posljednjega dana.«

– David H. Roper

Ništa se ne može mjeriti s ljepotom srca koje voli.