Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina, kome je uzdanje Gospodin!

Jeremija 17:7

STANOVNICI Cherrapunjije, sjeveroistočnog dijela Indije, izmislili su jedinstveni način prelaska brojnih rijeka i potoka u svojoj zemlji. Grade mostove tako da isprepliću korijenje gumenog fikusa koje se širi po površini zemlje. Da nastanu ti »živi mostovi«, prođe između 10 i 15 godina, nakon čega su iznimno čvrsti i mogu trajati stotinama godina.

U Bibliji piše da je čovjek koji se pouzdaje u Boga »kao drvo posađeno kraj vode, koje k potoku pruža svoje korijenje« (r. 8). Takvo stablo može podnijeti visoke temperature zato što njegovo korijenje ima dovoljno hrane. Ono i za suše donosi rod.

Poput čvrsto ukorijenjenog stabla, ljudi koji se pouzdaju u Boga i u najtežim okolnostima imaju osjećaj stabilnosti i svježine. Naprotiv, ljudi koji se pouzdaju u ljude često se osjećaju nesigurnima. Za njih u Biblliji piše da su »kao grm u pustari. On ne doživi da mu je dobro« (r. 6). Tako je i s duhovnim životom ljudi koji su otišli od Boga.

Gdje je naše korijenje? Jesmo li »ukorijenjeni i nazidani u Njemu i utvrđeni vjerom« (Kološanima 2:7)? Jesmo li most kojim drugi dolaze k Bogu? Ako smo upoznali Krista, svjedoci smo ove istine: »Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina« (Jeremija 17:7).

– Jennifer Benson Schuldt

Ni najveće nevolje ne mogu srušiti čovjeka koji je ukorijenjen u Bogu.