Ako bih te zaboravio, Jeruzaleme, neka usahne moja desnica! Nek mi jezik za nepce prione ako se tebe ne spomenem…

Psalam 137:5,6

ETHEL i Ed žive daleko, na selu. Kad smo ih posjetili na njihovoj farmi, punoj uspomena, razgovor se okrenuo pričama iz djetinjstva, jahanju i čuvanju stoke. Sada su u godinama i u njihovim sam glasovima mogao čuti čežnju za domom.

Psalam 137. izražava sličan osjećaj. Izraelci su bili odvedeni u ropstvo i čeznuli su za domom. »Kraj rijeka babilonskih sjedili smo i plakali«, govorili su. »A onda naši porobljivači iskaše od nas da pjevamo« (r. 1,3), što ih je potaknulo da se zapitaju: »Kako da pjevamo pjesmu Gospodnju u zemlji tuđinskoj?« (r. 4)

Čežnja za povratkom iz izgnanstva često se provlači kroz poruke starozavjetnih proroka. Izraelci su se vratili, obnovili Jeruzalem i naselili zemlju, ali više ništa nije bilo isto. Kad je Hram obnovljen, oni koji su se sjećali njegove prijašnje slave, plakali su jer je bio samo sjena one prve (Ezra 3:12).

Kada završi neko razdoblje u našim životima, često se osjećamo kao da smo u izgnanstvu od samih sebe, dok tugujemo za onim što je prošlo. Za one koji poznaju Isusa, to je čežnja za budućim domom. I tu je moj razgovor s Ethel i Edom završio – čežnjom za mjestom gdje će sve biti ispravljeno i bolje od ičega što možemo zamisliti. – Matt Lucas

Oče nebeski, hvala ti što nam pripremaš nebeski dom.