¹ Zmija je bila lukavija od svih životinja zemaljskih što ih je bio učinio Gospodin Bog. Ona reče ženi: »Je li doista kazao Bog da ne smijete jesti ni s kojeg drveta u vrtu?«
² Žena odgovori zmiji: »Od plodova drveća u vrtu smijemo jesti. ³ Samo od plodova drveta što stoji usred vrta zapovjedio je Bog: Od toga ne smijete jesti, pa ni dotaknuti ga, inače morate umrijeti.«
⁴ Zmija odvrati ženi: »Nikako ne ćete umrijeti. ⁵ Štoviše, zna Bog da će vam se otvoriti oči čim s njega budete jeli, i da ćete postati kao Bog, kad spoznate što je dobro i zlo.«
⁶ Sada istom vidje žena kako je plod drveta dobar za jelo i ugodan za pogled, i kako je plod drveta poželjan, jer daje spoznaju. I ona uze od njegova ploda i pojede. I mužu svojemu, koji je bio uz nju, dade od njega; i on također pojede. ⁷ Tada se oboma otvoriše oči i oni opaziše da su bili goli. Zato spletoše smokvino lišće i načiniše sebi od njega pregače. ⁸ A kad začuše sušanj korakâ Gospodina Boga, koji je hodio po vrtu za dnevnog vjetrića, sakriše se oni, Adam i njegova žena, pred Gospodinom Bogom među grmljem u vrtu.
⁹ A Gospodin Bog zovnu Adama i upita ga: »Gdje si?«
¹⁰ On odgovori: »Kad začuh sušanj koraka tvojih u vrtu, uplaših se, jer sam gol. Zato se sakrih.«
¹¹ Tad on upita: »Tko ti kaza da si gol? Da nisi možda jeo s drveta s kojega ti zabranih jesti?«
¹² Adam odgovori: »Žena, koju si mi dao za družicu, dade mi s drveta, i jedoh.«
¹³ I Gospodin Bog upita ženu: »Zašto si to učinila?« Žena odvrati: »Zmija me zavede; zato sam jela.«