Pročitajte: Druga poslanica Korinćanima 4:16-18

Mi ne gledamo na ovo što se vidi, nego na ono što se ne vidi.

2 Korinćanima 4:18

U studenome 2016. godine mogli smo biti svjedocima nesvakidašnjoj pojavi u svemiru, supermjesecu. Mjesec je na svojoj putanji bio tako blizu Zemlji, najbliže u posljednjih šezdeset godina, da se činio većim i sjajnijim nego obično. Ali toga dana nebo iznad mene bilo je sivo. Iako sam vidjela fotografije, gledajući prema gore, morala sam vjerovati da se supermjesec krije iza oblaka.

Usred njihovih nevolja apostol Pavao poziva Korinćane da vjeruju u ono što je nevidljivo, ali će trajati vječno. Govori im da će im njihova »sadašnja laka nevolja« donijeti »obilnu vječnu slavu« (r. 17). Ako ne budu gledali na »ono što se vidi, nego na ono što se ne vidi«, vidjet će ono što je vječno, a ne ono što je prolazno (r. 18). Pavao je čeznuo za time da vjera onih koji su se za spasenje pouzdali u Krista raste i da usprkos patnjama vjeruju u Boga. Možda Ga nisu mogli vidjeti, ali uvjerili su se da »ih obnavlja iz dana u dan« (r. 16).

Razmišljala sam o tome kako je Bog nevidljiv, ali vječan, dok sam promatrala oblake toga dana, znajući da je supermjesec sakriven, ali tamo. I nadala sam se da ću, sljedeći put kad budem u iskušenju vjerovati da je Bog daleko od mene, čvrsto uprti pogled u »ono što se ne vidi«.

– Amy Boucher Pye

Ponekad osjećamo da je Bog daleko. Tada je vrijeme da se podsjetimo da je On ondje, vidjeli mi to ili ne.