Nije zaboravljeno

Pročitajte: Izaija 49:13-21
13 Kličite, nebesa! Veseli se, zemljo!
Podvikujte, gore!
Jer je Gospodin utješio svoj narod,
smilovao se siromasima u njemu.

14 A ipak se tužio Sion: »Ostavio me Gospodin!
Zaboravio me Svemogući.«
15 Zaboravi li žena svoje djetešce?
Ne smiluje li se plodu svoga tijela?
A kad bi ga i zaboravila:
Ja tebe ne zaboravljam!
16 Gle, na svoje sam te ruke zapisao.
Zidovi tvoji stoje mi vazda pred očima.
17 Tvoja djeca hite ovamo.
Tvoji razoritelji i oni koji su te pustošili odlaze od tebe.
18 Podigni svoje oči uokolo i vidi:
svi se oni skupljaju i dolaze k tebi.
»Tako ja bio živ« – veli Gospodin –
»svima njima ti ćeš se zaodjenuti kao nakitom,
opasat ćeš se njima kao nevjesta.

19 Jer tvoje razvaline i pustoši,
i tvoja opustošena zemlja,
sada su pretijesne za stanovnike,
i daleko borave tvoji kvaritelji.
20 Jest, tvoji sinovi,
što ti još ostadoše iz vremena
kad si bila bez djece, vikat će glasno:
Pretijesan mi je prostor.
Napravi mjesto za me,
da mogu stanovati!
21 Tada ćeš se ti pitati:
Tko mi je ove rodio
kad sam ipak bila bez djece i neplodna,
prognana i zabačena?
Tko ih je othranio?
Bila sam ipak još sama preostala.
A gdje su bili ovi?«

Ja tebe ne zaboravljam!

Izaija 49:15

NA proslavi majčina 50. rođendana uz stotine prisutnih, prvorođena kći Kukua ispričala je što je njezina majka učinila za nju. Vremena su bila teška, prisjetila se Kukua, a sredstva oskudna. No njezina samohrana majka sebi je uskratila osobnu udobnost, prodala svoj dragocjeni nakit i druge vrijedne stvari kako bi Kukui omogućila srednjoškolsko obrazovanje. Sa suzama u očima, Kukua je rekla da koliko god stvari bile teške, njezina majka nikada nije napustila ni nju ni njezinu braću i sestre.

Bog je svoju ljubav prema svom narodu usporedio s majčinom ljubavlju prema svom djetetu. Kada su Izraelci tijekom izgnanstva osjećali kao da ih je Bog napustio, požalili su se: »Ostavio me Gospodin! Zaboravio me Svemogući.« (r. 14) Ali Bog je rekao: »Zaboravi li žena svoje djetešce? Ne smiluje li se plodu svoga tijela? A kad bi ga i zaboravila: Ja tebe ne zaboravljam!« (r. 15)

Kada smo uznemireni ili razočarani, možemo se osjećati napuštenima od društva, obitelji i prijatelja, ali Bog nas ne napušta. Veliko je ohrabrenje što Gospodin kaže: »Gle, na svoje sam te ruke zapisao« (r. 16) da pokaže koliko nas poznaje i štiti. Čak i ako nas ljudi napuste, Bog nas nikada neće napustiti.

– Lawrence Darmani

Oče, nitko nas ne može voljeti više od tebe. Hvala ti što nas nikada nećeš zaboraviti.