Isus joj reče: »Brat će tvoj uskrsnuti.«

Ivan 11:23

KAO strani posjetitelj maloga zapadnoafričkog grada, moj se pastor pobrinuo doći na vrijeme na nedjeljnu službu u 10 sati. U crkvenoj zgradi, međutim, našao je praznu prostoriju za sastanke, pa je čekao. Jedan sat. Dva sata. Napokon, oko 12:30 sati, kada je mjesni pastor stigao nakon svoje duge šetnje, uz pratnju članova zbora i drugih ljudi – služba je započela »u punini vremena«, kako je moj pastor poslije rekao. »Duh nam je poželio dobrodošlicu, a Bog nije zakasnio.« Moj je pastor shvatio da je tamošnja kultura drukčija, za što imaju dobre razloge.

Vrijeme se čini relativnim, ali Božja savršena priroda na vrijeme je potvrđena u cijelom Svetom pismu. Dakle, nakon što se Lazar razbolio i umro, Isus je došao četiri dana poslije, a Lazarove su sestre pitale zašto. »Gospodine,« Marta je rekla Isusu, »da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat« (r. 21). Možda i mi mislimo isto, pitajući se zašto Bog ne žuri riješiti naše probleme. Bolje je vjerom čekati njegov odgovor.

Kao što je teolog Howard Thurman napisao: »Čekamo, Oče naš, dok napokon nešto od tvoje snage ne postane naša snaga, nešto od tvoga srca naše srce, nešto od tvoga oprosta ne postane naš oprost. Čekamo, Bože, čekamo.« Zatim, kao s Lazarom, kada Bog odgovori, mi smo čudesno blagoslovljeni onim što ipak nije bilo kašnjenje.

– Patricia Raybon

Na tebe, Oče, čekamo. Treba nam tvoja snaga i nada.