Bog je tamo
10. srpnja
Ako na nebo uziđem, ti si tamo; ako se spustim u Podzemlje, gle, i ondje si.
Psalam 139:8
Psalam 139:8
Potpuno sami?
Pročitajte: Knjiga Postanka 21:9-19
9 A kad vidje Sara kako se sin Egipćanke Hagare, kojega je bila rodila Abrahamu, podsmjehuje, 10 reče Abrahamu: »Otjeraj tu sluškinju i njezina sina! Jer sin te sluškinje ne smije biti baštinik s mojim sinom Izakom.« 11 A to je Abrahamu bilo vrlo neugodno, zbog njegova sina.
12 Tada reče Bog Abrahamu: »Neka ti ne bude žao dječaka i tvoje sluškinje! Poslušaj Saru u svemu što ti kaže! Jer samo oni što proizađu od Izaka imaju vrijediti kao tvoji potomci. 13 Ali ću i sina sluškinje učiniti narodom, jer je tvoj potomak.« 14 I tako Abraham, drugoga jutra, uze kruha i mješinu vode i dade to Hagari stavivši joj na leđa. I dječaka joj dade, i otpusti je. Ona tad ode i lutala je po beršebskoj pustinji. 15 A kad nesta vode u mješini, stavi dječaka pod jedan grm, 16 ode dalje i sjede po strani daleko, koliko može luk dobaciti: »jer«, pomisli, »ne mogu gledati kako dijete umire.« Tako je sjedila po strani i počela glasno plakati.
17 A Bog ču glas dječakov te anđeo Božji zovnu Hagaru s neba: »Što ti je, Hagaro? Ne kloni duhom! Jer Bog je čuo glas dječakov tamo gdje leži. 18 Hajde, uzmi dječaka i drži ga čvrsto za ruku! Zaista, ja ću ga učiniti velikim narodom.«
19 Tada joj Bog otvori oči te ugleda studenac. Ona ode tamo, napuni mijeh vodom i dade dječaku da pije.
12 Tada reče Bog Abrahamu: »Neka ti ne bude žao dječaka i tvoje sluškinje! Poslušaj Saru u svemu što ti kaže! Jer samo oni što proizađu od Izaka imaju vrijediti kao tvoji potomci. 13 Ali ću i sina sluškinje učiniti narodom, jer je tvoj potomak.« 14 I tako Abraham, drugoga jutra, uze kruha i mješinu vode i dade to Hagari stavivši joj na leđa. I dječaka joj dade, i otpusti je. Ona tad ode i lutala je po beršebskoj pustinji. 15 A kad nesta vode u mješini, stavi dječaka pod jedan grm, 16 ode dalje i sjede po strani daleko, koliko može luk dobaciti: »jer«, pomisli, »ne mogu gledati kako dijete umire.« Tako je sjedila po strani i počela glasno plakati.
17 A Bog ču glas dječakov te anđeo Božji zovnu Hagaru s neba: »Što ti je, Hagaro? Ne kloni duhom! Jer Bog je čuo glas dječakov tamo gdje leži. 18 Hajde, uzmi dječaka i drži ga čvrsto za ruku! Zaista, ja ću ga učiniti velikim narodom.«
19 Tada joj Bog otvori oči te ugleda studenac. Ona ode tamo, napuni mijeh vodom i dade dječaku da pije.
A Bog ču glas dječakov…
Postanak 21:17
SUEINA obitelj raspadala se pred njezinim očima. Njezin je suprug iznenada otišao od kuće, a ona i djeca bili su zbunjeni i ljutiti. Molila ga je da odu u bračno savjetovalište, ali on je odbio tvrdeći da je problem u njoj. Obuzeli su ju panika i beznađe jer je shvatila da se on možda nikada neće vratiti. Hoće li se moći sama brinuti za sebe i svoju djecu?
Hagaru, Abrahamovu i Sarinu sluškinju, mučile su iste misli. Nestrpljiva da im Bog podari sina kao što je obećao (poglavlja 12 i 15), Sara je dala Hagaru svome mužu, i ona je rodila Jišmaela (16:1-4,15). Međutim, kada je Bog ispunio svoje obećanje i Sara rodila Izaka, u obitelji su započele trzavice. Abraham je otjerao Hagaru i njihova sina Jišmaela samo s mješinom vode i kruhom (21:8-21). Možete li zamisliti njezin očaj? Ubrzo više nisu imali ništa. Ne znajući što učiniti i ne želeći gledati kako joj sin umire, Hagara je stavila Jišmaela pod grm i udaljila se. Oboje su počeli jecati. No »Bog ču plač dječaka,…« (r. 17, K. S.). Čuo je njihove vapaje, pobrinuo se za njih i bio s njima.
Razdoblja očaja, onda kada se osjećamo potpuno sami je vrijeme kada vapimo Bogu. Utješno je znati da nas u tim trenucima, a i cijeloga života, on čuje, brine se za nas i ostaje nam blizu.
– Anne Cetas
Zahvalani smo, Bože, što nikada nismo doista sami. Pomogni nam u našem očaju.