Kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša moja počiva u meni.

Psalam 131:2

U novinskoj kolumni liječničkih savjeta, pročitala sam odgovor čitateljici Brendi, koja je žalila što su ju sva njezina postignuća ostavila nezadovoljnom. Liječnik joj je bez okolišanja odgovorio da ljudi nisu stvoreni da budu sretni, »nego da prežive i razmnožavaju se«. Suđeno nam je trčati za »razigranim nestašnim i neuhvatljivim leptirom« zadovoljstva, no »ne uhvatimo ga uvijek«, dodao je.

Pitam se kako se Brenda osjećala čitajući te riječi i koliko bi se drukčije osjećala da je umjesto toga pročitala Psalam 131. David iznosi svoje razmišljanje o tome kako pronaći zadovoljstvo. Započinje vrlo ponizno, zanemarujući svoje kraljevske ambicije, iako je i rješavanje velikih životnih pitanja važno, on i njih ostavlja (r. 1). Zatim smiruje svoje srce pred Bogom (r. 2), stavlja budućnost u njegove ruke (r. 3). Rezultat je prekrasan: »… kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni« (r. 2, K. S.).

U slomljenom svijetu poput našega, zadovoljstvo se ponekad čini nedostižnim. U Poslanici Filipljanima 4:11-13 Pavao piše da je zadovoljstvo nešto što trebamo naučiti. No vjerujemo li da smo stvoreni samo za »preživljavanje i razmnožavanje«, zadovoljstvo će sigurno biti neuhvatljivi leptir.

– Sheridan Voysey

David nam pokazuje drukčiji način: biti zadovoljan u mirnom počinku u Božjoj prisutnosti.