Hajde, jedi s radošću svoj kruh! Pij vesela srca svoje vino! Jer su vazda bila Bogu mila tvoja djela.

Propovjednik 9:7

NEDAVNO sam pročitao roman o Nicol, ženi koja odbija prihvatiti da ima zadnji stadij karcinoma. Kad su ju zabrinuti prijatelji natjerali da se suoči s istinom, otkriven je razlog njezinu nijekanja. »Protratila sam život«, rekla je. Iako rođena s talentima i bogatstvom, nastavila je: »Ništa nisam napravila od svog života. Bila sam nemarna. Nikada nisam prionula ni za što.« Pomisao da napusti svijet, s osjećajem da je postigla tako malo, bila je previše bolna za nju.

Otprilike u isto vrijeme čitao sam Propovjednika i uočio kontrast. Propovjednik nikome ne dopušta da izbjegne stvarnost groba, carstvo »mrtvih, kamo ideš« (r. 10). I dok se s time teško suočiti (r. 2), to nas može potaknuti da uživamo u svakom trenutku koji sada imamo (r. 10), upustimo se u pustolovinu i prihvatimo rizik (11:1,6) i sve to pred Bogom kojemu ćemo jednoga dana položiti račun (12:13,14).

Nicolini prijatelji ističu da njezina privrženost i velikodušnost dokazuje da njezin život nije bio uzaludan. No možda nas Propovjednikov savjet može sačuvati od takve krize na kraju našeg života: »Spominji se svojega Stvoritelja« (r. 1), slijedi njegove putove i prihvati svaku priliku za život i ljubav koju on pruža.

– Sheridan Voysey

Bože, hvala za današnji dan i darove koje nosi. Uživajmo u malim životnim radostima kao činu štovanja.