Čežnja za domom

Pročitajte: Psalam 137:1-6
1 Kraj rijeka babilonskih
sjedili smo i plakali spominjući se Siona.
2 O vrbe naokolo
povješali smo svoje harfe.
3 A onda naši porobljivači
iskaše od nas da pjevamo,
tlačitelji naši tražiše da se veselimo;
»pjevajte nam pjesme sionske!«
4 Kako da pjevamo pjesmu Gospodnju
u zemlji tuđinskoj?
5 Ako bih te zaboravio, Jeruzaleme,
neka usahne moja desnica!
6 Nek mi jezik za nepce prione
ako se tebe ne spomenem,
ako ne stavim Jeruzalem
povrh svake radosti svoje!

Ako bih te zaboravio, Jeruzaleme, neka usahne moja desnica! Nek mi jezik za nepce prione ako se tebe ne spomenem…

Psalam 137:5,6

ETHEL i Ed žive daleko, na selu. Kad smo ih posjetili na njihovoj farmi, punoj uspomena, razgovor se okrenuo pričama iz djetinjstva, jahanju i čuvanju stoke. Sada su u godinama i u njihovim sam glasovima mogao čuti čežnju za domom.

Psalam 137. izražava sličan osjećaj. Izraelci su bili odvedeni u ropstvo i čeznuli su za domom. »Kraj rijeka babilonskih sjedili smo i plakali«, govorili su. »A onda naši porobljivači iskaše od nas da pjevamo« (r. 1,3), što ih je potaknulo da se zapitaju: »Kako da pjevamo pjesmu Gospodnju u zemlji tuđinskoj?« (r. 4)

Čežnja za povratkom iz izgnanstva često se provlači kroz poruke starozavjetnih proroka. Izraelci su se vratili, obnovili Jeruzalem i naselili zemlju, ali više ništa nije bilo isto. Kad je Hram obnovljen, oni koji su se sjećali njegove prijašnje slave, plakali su jer je bio samo sjena one prve (Ezra 3:12).

Kada završi neko razdoblje u našim životima, često se osjećamo kao da smo u izgnanstvu od samih sebe, dok tugujemo za onim što je prošlo. Za one koji poznaju Isusa, to je čežnja za budućim domom. I tu je moj razgovor s Ethel i Edom završio – čežnjom za mjestom gdje će sve biti ispravljeno i bolje od ičega što možemo zamisliti. – Matt Lucas

Oče nebeski, hvala ti što nam pripremaš nebeski dom.