… da žalosnima u Sionu kao dar dam na glavu nakit umjesto pepela, ulje radosti umjesto odjeće žalosti…

Izaija 61:3

»TKO sam ja sada?« pitala se Esther. Kao supruga pastora, bila je čvrsta u svojoj vjeri, iskrena kršćanka koja je oduvijek zračila zahvalnošću i optimizmom. Zahvalnost je za nju bila način života, duhovna praksa ukorijenjena u Bibliji. Ali kada je izbila pandemija koronavirusa, sav taj kaos i neizvjesnost postali su preteški. Imala je osjećaj da polako gubi ono po čemu se prepoznavala – svoj duh zahvalnosti.

Kada nas pogodi velika kriza, bilo da je riječ o globalnoj pandemiji ili osobnom gubitku, čak se i najpostojaniji u vjeri mogu slomiti. Tlo pod nogama podrhtava, a vjera slabi.

Prvi čitatelji 61. poglavlja Knjige proroka Izaije znali su što je očaj: nakon dugih godina izgnanstva vratili su se kući, samo da bi zatekli svoju domovinu u ruševinama. U toj gruboj stvarnosti prorok im je obećao tri velike zamjene: »vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očaja« (r. 3, K. S.). Poslije će Isus otkriti da je pravo ispunjenje ovog proročanstva u njemu (Luka 4:16-21). Po njemu je i nama obećana nada – da nakon razdoblja žalosti dolazi radost.

Esther su posebno dotaknule riječi pjesama zahvalnica (Izaija 61:3). Zamišljala je sebe kako slavi Boga. Dok je pjevala, ponovo se usredotočila na Božju dobrotu i njezina je tjeskoba postupno jenjavala. Pjesme hvale moćan su alat! – Tanya Marlow

Kad se osjećamo izgubljeno, usredotočimo se na Boga.