Služiti zajedno u Isusu
26. travnja
Doista, vi ste mi u Solun više puta poslali ono što mi je bilo potrebno.
Filipljanima 4:16
Filipljanima 4:16
Značim li što?
Pročitajte: Propovjednik 1:1-11
1 Razmišljanja propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu.
2 »Taština nad taštinama!«, veli propovjednik, »taština nad taštinama, sve je taština!« 3 Što koristi čovjeku sva muka koju trpi pod suncem? 4 Pokoljenja idu, pokoljenja dolaze, a zemlja stoji nepomična. 5 Sunce izlazi, sunce zalazi i hita natrag na mjesto, odakle je izišlo. 6 Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, u trajnoj promjeni puše vjetar. Onda se vjetar okreće natrag k novome kruženju? 7 Sve rijeke teku k moru. A more se nikada ne prepuni. Kamo god teku, rijeke svejednako teku k istome mjestu. 8 Tako je sav govor uzaludna muka: nijedan ga čovjek ne može protumačiti. Oko se ne može nagledati, uho se ne može naslušati. 9 Što je bilo, opet će biti. Što se dogodilo, opet će se dogoditi. Ništa novo nema pod suncem. 10 Kad bi što bilo o čemu bi se reklo: »Evo nešto novo!«, to je već bilo u vremenima koja su za nama. 11 Ne spominje se što je prije bilo. Što će još biti, ne će se spominjati među onima koji će poslije živjeti.
2 »Taština nad taštinama!«, veli propovjednik, »taština nad taštinama, sve je taština!« 3 Što koristi čovjeku sva muka koju trpi pod suncem? 4 Pokoljenja idu, pokoljenja dolaze, a zemlja stoji nepomična. 5 Sunce izlazi, sunce zalazi i hita natrag na mjesto, odakle je izišlo. 6 Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, u trajnoj promjeni puše vjetar. Onda se vjetar okreće natrag k novome kruženju? 7 Sve rijeke teku k moru. A more se nikada ne prepuni. Kamo god teku, rijeke svejednako teku k istome mjestu. 8 Tako je sav govor uzaludna muka: nijedan ga čovjek ne može protumačiti. Oko se ne može nagledati, uho se ne može naslušati. 9 Što je bilo, opet će biti. Što se dogodilo, opet će se dogoditi. Ništa novo nema pod suncem. 10 Kad bi što bilo o čemu bi se reklo: »Evo nešto novo!«, to je već bilo u vremenima koja su za nama. 11 Ne spominje se što je prije bilo. Što će još biti, ne će se spominjati među onima koji će poslije živjeti.
Nego je sebe poništio uzevši obličje sluge, i postao jednak ljudima. Vanjštinom je bio kao čovjek.
Filipljanima 2:7
STOJIM u redu pred blagajnom trgovačkog centra i gledam oko sebe. Promatram tinejdžere obrijanih glava i prstenjem u nosu kod police s grickalicama; mladoga poslovnog čovjeka koji kupuje odrezak, nekoliko šparoga i slatki krumpir; stariju ženu koja se dvoumi između breskvi i jagoda. »Zna li Bog sve te ljude po imenu? Znače li Mu što?« pitam se.
Stvoritelj svega je Tvorac svih ljudskih bića. Svatko od nas stvarno je vrijedan Njegove pažnje i ljubavi. Bog je tu ljubav osobno pokazao hodajući brežuljcima Izraela i naposljetku na križu.
Kad je Isus sišao na zemlju u obličju sluge, pokazao je da Božja je ruka tolika da u nju stane i najneznatnija osoba na svijetu. Na toj je ruci upisano ime svakoga od nas, a na njoj su i rane, cijena koju je Bog platio jer nas toliko voli.
I zato, kada me obuzme samosažaljenje i preplavi tuga osamljenosti koja je tako dobro opisana u knjigama kao što su Job i Propovjednik, okrenem se Evanđeljima i izvještajima o tome što je Isus govorio i činio. Zaključim li da moje poslanje »pod suncem« (Propovjednik 1:3) Bogu ne znači ništa, proturječim jednom od glavnih razloga Božjeg dolaska na zemlju. Na pitanje: »Značim li što?« – Isus je odgovor.
Philip Yancey
Pastir dobri daje svoj život za ovce. Isus