Dan skromnosti
6 Dok je bio u Božjemu obličju,
on se nije grčevito držao
svoje jednakosti s Bogom,
7 nego je sebe poništio uzevši obličje sluge,
i postao jednak ljudima.
Vanjštinom je bio kao čovjek.
8 Ponizio je samoga sebe
postavši poslušan do smrti,
do smrti na križu.
9 Zato i Bog njega uzvisi
i darova mu ime
koje je nad svakim imenom:
10 na Isusovo se ime
ima pokloniti svako koljeno
bića koja su na nebu i na zemlji i pod zemljom,
11 i svaki jezik ima priznati
da je Isus Krist – Gospodin,
na slavu Boga Oca.
Ponizio je samoga sebe postavši poslušan do smrti, do smrti na križu.
Filipljanima 2:8
ČESTO me zabavljaju neslužbeni praznici koje ljudi smišljaju. Samo veljača ima Dan ljepljive lepinje, Dan gutača mačeva, čak i Dan poštovanja psećeg keksa! Današnji dan označen je kao Dan skromnosti. Sveopće priznata kao vrlina, poniznost je svakako vrijedna poštovanja. Ali zanimljivo, to nije uvijek bio slučaj.
Poniznost se u drevnom svijetu smatrala slabošću, a ne vrlinom. Umjesto toga cijenili su čast. Hvalisavost postignućima se očekivala, čime se nastojao podići društveni položaj, nikako srozati ga. Poniznost je značila podređenost, kao odnos sluge prema gospodaru. Ali sve se to promijenilo, kažu povjesničari, Isusovim raspećem. Tamo je bio »On, božanske naravi«, koji se »nje lišio uzevši narav sluge i… ponizi sam sebe… do smrti na križu« (r. 6-8, K. S.). Takav nevjerojatan čin dao je poniznosti novi smisao. Do kraja prvog stoljeća čak su i svjetovni pisci smatrali poniznost vrlinom zbog onoga što je Krist učinio.
Svaki put kada se danas nekoga pohvali zbog poniznosti, evanđelje se neprimjetno propovijeda. Bez Isusa poniznost se ne bi smatrala vrlinom, a Dan poniznosti bio bi nezamisliv. Krist se odrekao svog položaja zbog nas, otkrivajući kroz cijelu povijest Božju poniznu prirodu.
– Sheridan Voysey
Slavimo te, Isuse. Želimo u poniznosti doći pred tebe.