Dosta ti je moja milost jer se snaga u slabosti usavršava.

2 Korinćanima 12:9

U dječjoj dobi odrasle sam smatrala mudrima i nesposobnima za neuspjeh. Uvijek znaju što trebaju učiniti, mislila sam. Jednoga dana, kad odrastem, i ja ću uvijek znati što da radim. Taj »jedan dan« došao je prije mnogo godina, i sve što me naučio je da još uvijek ne znam baš uvijek što učiniti. Bilo da je riječ o bolesti u obitelji, problemima na poslu ili sukobu u vezi, takva su vremena izbrisala sve zablude o osobnoj kontroli i snazi, ostavljajući mi jednu opciju – zatvoriti oči i prošaptati: »Gospode, pomozi. Ne znam što da radim.«

Apostol Pavao razumio je taj osjećaj bespomoćnosti. »Trn« u njegovu životu, možda fizička bolest, prouzročio mu je mnogo frustracija i boli. No upravo zbog tog trna Pavao je iskusio Božju ljubav i obećanja koji su mu bila dovoljni da izdrži svoje teškoće (r. 9). Naučio je da osobna slabost i nemoć ne znače poraz. Ako se predaju Bogu s povjerenjem, postaju njegovim oruđem za rad u i kroz te okolnosti (r. 9,10).

To što smo odrasli ne znači da sve znamo. Naravno, s godinama postajemo mudriji, ali u konačnici naše slabosti često otkrivaju koliko smo uistinu nemoćni. Naša prava snaga je u Kristu: »… jer kad sam slab, onda sam jak« (r. 10). Uistinu »odrasti« znači znati, vjerovati i oslanjati se na snagu koja dolazi kada shvatimo da trebamo Božju pomoć.

– Karen Huang

Nebeski Oče, hvala ti što si naša pomoć i snaga.