Pročitajte: Poslanica Hebrejima 11:8-168 Vjerom posluša Abraham, kad bi pozvan da izađe na mjesto koje je trebao primiti u baštinu. Izađe ne znajući kamo ide. 9 Vjerom se naselio u zemlju obećanja kao u tuđu, i u šatorima je stanovao s Izakom i Jakovom, subaštinicima istoga obećanja. 10 Doista, on je iščekivao grad na tvrdu temelju kojemu je arhitekt i graditelj Bog. 11 Vjerom i sama Sara primi moć da zatrudni, unatoč odmakloj dobi, jer je vjerovala da je vjeran onaj koji je obećao. 12 Zato se i rodiše od jednoga, i to gotovo mrtvoga, potomci mnogobrojni kao nebeske zvijezde i nebrojeni kao pijesak na morskoj obali.
13 U vjeri pomriješe svi oni ne primiše obećanja, nego ih vidješe izdaleka i pozdraviše i priznaše da su tuđinci i putnici na zemlji. 14 Doista, oni koji tako govore pokazuju da traže domovinu. 15 A da su mislili na onu iz koje su izašli, imali bi vremena za povratak. 16 Ali sad teže za boljom, to jest nebeskom. Zato se Bog ne stidi nazivati se njihovim Bogom, jer im je pripravio grad.
Ali sad teže za boljom, to jest nebeskom.
Hebrejima 11:16
MICHAELE je proživljavala čitav splet osjećaja dok se njezin otac približavao kraju svog života. Obuzela ju je silna tuga kada joj je rekao: »Dušo, neću biti ovdje da te otpratim do oltara.« Uvjeravala ga je u svoju ljubav, držeći se nade koju je pronašla u 11. poglavlju Poslanice Hebrejima kada ga je ohrabrivala: »Ti ideš u bolju domovinu, domovinu na nebu.« Michele je vjerovala da će njezin otac, kada umre, zauvijek biti s Bogom. Razmišljala je: »Nebo će biti tako dobro!«
Poslanica Hebrejima bila je upućena kršćanima židovskog podrijetla koje su progonili državni i vjerski vođe. Iako je napisana prije uništenja Hrama 70. godine poslije Krista, pad Jeruzalema pod rimsku vlast vjerojatno je uslijedio ubrzo nakon toga. U takvom ozračju ispunjenom strahom, pisac je poticao vjernike da ostanu postojani u vjeri, podsjećajući ih na veliki »oblak svjedoka« (12:1). »… svi oni ne primiše obećanja, nego ih vidješe izdaleka i pozdraviše« (11:13). Živjeli su po vjeri i čeznuli »za boljom, to jest nebeskom« domovinom. Bogu je bilo drago da ga nazivaju svojim Bogom i zato je za njih »pripravio grad« (r. 16).
Iako je Michele duboko tugovala zbog smrti svojega oca, prihvatila je obećanja svojega nebeskog Oca. I mi možemo s povjerenjem prihvatiti ta ista obećanja makar »izdaleka« (r. 13), uzdajući se u Boga.
– Amy Boucher Pye
Oče, pomogni nam živjeti pouzdajući se u tebe i obećanje da ćeš nas dočekati u nebeskoj domovini.
