¹ Riječi Nehemije, Hakalijina sina. Mjeseca kisleva, godine dvadesete dogodi se, kad sam bio u glavnom gradu Susi, ² da Hanani, jedan od moje braće, dođe s nekim ljudima iz Judeje. Upitah ih za Judejce, za ostatak što je bio umakao ropstvu i za Jeruzalem. ³ Oni mi odgovoriše: »Oni što preostadoše od ropstva nalaze se tamo u zemlji u velikoj nevolji i sramoti. Jeruzalemski je zid razvaljen, a njegova su vrata spaljena.« ⁴ Kad sam čuo tu vijest, sjeo sam i plakao i tugovao čitave dane. Postio sam i molio se nebeskomu Bogu. ⁵ Molio sam se: »Ah, Gospodine, nebeski Bože, veliki, strašni Bože! Ti milostivo čuvaš savez onima koji te ljube i drže tvoje zapovijedi. ⁶ Daj da bude tvoje uho prignuto i da budu tvoje oči otvorene da čuješ molitvu svojega sluge koju sada danju i noću upravljam k tebi za Izraelove tvoje sluge! Priznajem grijehe Izraelove djece, što ih počiniše protiv tebe. I ja i moja očinska kuća sagriješismo. ⁷ Skrivismo ti i ne držasmo zapovijedi, uredbe i propise što si ih zapovjedio svojemu sluzi Mojsiju. ⁸ Ipak se spomeni obećanja što si ga dao svojemu sluzi Mojsiju kad si rekao: Ako budete griješili, ja ću vas razasuti među narode. ⁹ Ali ako se obratite k meni i stanete držati moje zapovijedi i provoditi ih u djelo, ja ću vas, pa bili razasuti i do nakraj neba, opet otamo sabrati i odvesti na mjesto koje sam izabrao da ondje nastanim svoje ime. ¹⁰ Jer oni su tvoje sluge i tvoj narod koji si iskupio svojom velikom silom i svojom jakom rukom.